Membrana tijela može se definirati kao granica koja odvaja naš unutarnji sustav od vanjskog svijeta. Sastoji se od kože, potkožnog tkiva, fascija i poprečno prugastih skeletnih mišića. Njena osnovna funkcija je zaštita centra organizma od vanjskih utjecaja, ali jednako je važno da njezina propusnost bude promjenjiva, kako energija i informacije iz okoline mogu pristizati do organizma.
Početkom 20. stoljeća Sigmund Freud opisao je kožu kao posebnu zaštitnu “navlaku” koja djeluje protiv stresa. Ljudi se razlikuju u reakcijama na vanjske utjecaje – primjerice, oni s “debelom kožom” reagiraju drugačije nego oni s “tankom kožom”. Podizanjem tonusa membrane tijelo se štiti, što se često očituje kao umrtvljenost ili ukočenost. Svi osjetilni organi na površini tijela povećavaju našu povezanost s okolinom, a smanjena osjetljivost znači manju vezu s vanjskim svijetom.
Svijest i percepcija
Svijest možemo zamisliti kao usmjereni snop svjetlosti u tami – vidi samo ono na što je usmjeren. Podsvijest opaža šire stanje u okolini i, ako su impulsi dovoljno snažni, upozorava svijest da reagira. Na primjer, osjećamo da se nešto događa iza naših leđa ili nam tijelo signalizira da pogledamo u određenom smjeru.
Percepcija je funkcija svijesti koja organizira podatke iz osjetila i interpretira ih u mozgu, stvarajući smislenu sliku svijeta oko nas. Pod stresom, “snop svjetlosti” se sužava, a naša sposobnost opažanja može biti ograničena – primjerice, previdimo vlak na pružnom prijelazu.
Slično, svijest se može usmjeriti prema unutrašnjosti tijela. Nedostatak hrane pojačava osjećaj gladi, a jak impuls vodi svjesnu akciju za njegovo zadovoljavanje. Moderni način života često nam ne dopušta dovoljno vremena da osluškujemo unutarnja stanja tijela, što može dovesti do bolova i kroničnih tegoba.
Ego i tonus membrane
Aktivni dio svijesti koji omogućuje promjenu okoline u skladu s našim potrebama nazivamo egom. Kada prepreka sprječava promjenu, ego reagira povećanjem tonusa u mišićima i membrane, što blokira dolazak bolnih emocija do svijesti.
Dugotrajni povišeni tonus membrane smanjuje sposobnost ega da zrelo reagira ili mijenja okolinu prema svojim osjećajima. Ego tada stvara masku – način da prikrije i iskrivljuje unutarnje stanje. Održavanje maske zahtijeva energiju i može izgledati korisno u modernom svijetu: osoba je produktivna, obavlja mnogo zadataka bez osjećaja umora.
Međutim, pod stalnim stresom maska se raspada, što često dovodi do kroničnog umora, depresije, autoimunih bolesti ili problema s kognitivnim funkcijama. Membrana postaje previše propusna, a osoba postaje osjetljiva na energiju iz okoline, tražeći izolaciju ili bijeg u virtualni svijet.
Povratak ravnoteže
Uspostavljanjem ravnoteže između usmjeravanja svijesti prema vani i prema unutra, tijelo ponovno koristi svoju inteligenciju i intuiciju. Osluškivanjem signala iz tijela, svijest i ego počinju surađivati, donoseći odluke u sadašnjosti koje omogućuju bolji i ugodniji život u budućnosti.
